www.rockclubheyjoe.com

Main menu

Homepage

webLinks

Contacts

Guestbook

View guestbook

Displaying 1 - 30 of 205 results	Add new entry
Name	Message
Nerino Catelani Italija	Pa koliko to treba vremena da se slike postave na stranicu Rock cluba?Hajmo curice,hajmo djecaci... time...

Miro Amsterdam	Mile bi trebao malo brzi biti i postavljati slike na stranicu sukcesivno a ne cekati od Nove do Nove godine.Danas je tempo zivota paklen i stvari se mijenjaju iz minute u minutu,tako da i stranica mora biti "brza i zivotna",jer bez toga nema rezultata i cekanja da se Mile vrati sa mora.U hodu preduzimati akcije,naravno kao i ostale stranice.Nije nista puno kritikujuce,ali morate shvatiti da se danas svijet nevjerovatno surovo brzo okrece i tome se i mi moramo prilagoditi.

Vinko Magdeburg	Braco se brzo oporavlja i doci ce u posjetu Rock clubu pred Novu godinu,a jedva cekamo Mileta sa godisnjeg da nam nove slike postavi na stranicu.

Rock Club HEY JOE Zenica	Pozdrav svim našim prijateljima u BiH i svijetu.Braci želimo da što prije ozdravi i da nam doðe u posjetu.Pozdravljamo i Miru.znamo da vi svi želite nove fotografije i dogaðaje iz Rock Cluba ali i Mile je zaslužio da se malo odmori u ove ljetne dane.Ima dešavanja i posjeta pa uskoro æe biæe objavljeno na stranici.Pozdrav od ekipe rock Cluba HEY JOE.

Nerino Catelani Italia	Hajmo curice,hajmo djecaci...

Braco Starnberg	Radi li se nesto..... ili ne...Jozo pokreni se...Mile okreni se...svijet seokrece,a Rock club stoji li stoji... jos narednih sto godina...

Miro Amsterdam	Pa Jozo sto si se usutio ne javljas se,ne pises nista iako si vec duze vremena u Zenici.Napisi nesto,da se stranica ne bi ugasila,a i Mile bi trebao da objavi nekoliko novih fotki iz Rock cluba,jer sezona je godisnjih odmora,ljudi dolaze,odlaze itd,itd.

Darko P. Köln	Neko bogami na more,a neko mora i raditi,jer nema odmora.

Music Gifhorn	Radnicka odmara se klasa,plavi se Jadran talasa,na more odmara se klasa.

kenan zenica	sve najbolje za klub HEY JOE grga the best

vinko Magdeburg	Dosla je i sezona godisnjih odmora i dijaspora polako puni nas grad.Dolaze sa svih strana svijeta,da nakon toliko godina se ponovo vide sa starom rajom i prijateljima.Naravno najvise ih ima u rock clubu i tu se nadje dosta poznatih likova,tako da je lijepo druziti se uz prijatnu atmosferu i podsjetiti se nakadasnjih vremena.

Braco Starnberg	Pa ovdje vise niko ne pise niti daje komentare na tekstove,niti komentarise.Stvarno jedno veliko ni9sta.Katastrofa...

Seno Zenica	Ovaj tekst je posveæen svim prijateljima rock kluba „HEY YOE“ Zenica , a posebno ljudima koji isti vode. NAŠI DANI „kad nebude mene i kad...“ Neka prošla vremena, kao i ova današnja, a vjerovatno i buduæa, imala su i imat æe svoje dogaðaje, prièe po kojima pamtimo ili se sjeæamo nekih ljudi njihovih imena - predznaka. Stoga vjerovatno svi smo mi nekako dionjih a oni dio nas.Istina neka su svježa, a neka bajata, ali i takva imaju svoju životne poruke kojih se rado (ne)sjeèamo. E pa da li uopšte i koliko o tome danas razmišljamo...ili je to samo trenutak neke lažne istine strpan u herbar života, u kojem su se neke stranice poodavno osušile i nerado se okreæu . Neznam ni dan danas ali te noæi nikako nisam mogao da zaspim. Ustao sam, pogledao oko neobraæajuæi pažnju na sat dok žena u drugoj sobi, odavno sanja nedosanjane snove, ni sam ne kontajuæi ni kako ni odakle mi se u rukuma naðoše neki stari brojevi „Ðuboksa„ koje sam istina sasvim sluèajno pronašao kod jednog prijatelja, i koji garant za njih nije niti znao da ih ima.I onda valjda samo po sebi nekako naviru mi neka sjeæanja na svašta nešto. Poèev od prijatelja,poznanika,ljudi kojima moje ime i nije baš... objekata i mnogih ovakvih i onakvih uspomena te legendarnarnih rock „obdaništa„ kako iskreno volim da nazivam sva ta mjesta gdje smo se uz dužno poštovanje prema starijim generacijama „neobavezno“ okupljali pa èak i u vrijeme dok su ovi bili tu, ono što se kaže bar za trenutak ili sluèajno ili su nam onako u prolazu mahali prstom.Sve smo to u tren skontali. Meðutim poštovanja i reda je uvijek bilo. Naravno onako polukrišom tu smo trzali prve pljuge (bez filtrra)onda 57.bjela drina,upitnik i ko zna kakve sve dok bi usput trzali,trofrtalju flašu ruma ispijajuæi je do dna. Meðutim kada je to i gdje poèelo u to nisam stoposto siguran, znam sigurno dasu to bile 70-te. Naravno i dan danas ta sjeæanja naviru.Divili smo se nekim starijim momcima željeli biti kao oni upijajuèi svaki njihov geg ,pokret rijeèi, piajuæi se dalièemo sutra ,za godinu ,dve biti i mi ta generacija starijih dugokosih frajera u levis i wrangler farmericama, i dubokim kožnim èizmama (našim , odnosno mojim idolima) kojoj se iskreno divimi dan danas.Oprostite, što ne pominjem njihova imena, jer ne bih želio nikoga zaboraviti ma bili oni danas ili tu sutra,ili negdje drugdje. Znam da smo u svemu tome svoje mjesto tražili i mi ...Iskreno bih volio da se mnogi sjete kako je to sve tada bilo, mada sigurno ima i drugih mišljenja, a tih mjesta poput „Rubajije“, disko kluba u Ešovima èini mi se da se zvao „Èikago“, ljetne bašte iza starog doma Kulture ,hotela Metalurga“legendarnog Balkana, metalurgije, ekonomije, industriske, Papirne, Liane,Feniksa,Libertasa, Dust-a i mnogih,mnogih drugih kojih se u ovom trenutku ne mogu sjetiti, pa sve do ovog prekrasnog mjesta zvanog „HeyYoe“gdje je vlasnik istog na jedinstven naèin uspio ovjekovjeèiti to nezaboravno vrijeme, a veæ poodavno odrasle klince i klinceze, èiji su životni putevi ostavili te predivne prièe isprièati danas na tako neobiæan naæin, pogledom nauramljene slike koje krase zidove ovog kluba. Uistinu zamalo i neprimjeæujem svog starog dobrog prijatelja koji veæ godinama na metar ili dva lagano leži na boènom zidu moje ko“ biva“ muzièke sobe, gdje ponekad sa meni dragim ljudima uz pokoju èašicu,ili koje pivo i punu dušu divim se tom natpisu na kojem piše : Thorens Td 125 mk II , sa dodatnom zvuènicom Grado „PRESTIGE“ black mm vrhunski izbalansiranom zvuènicom, gledam kako lagano plovi brazdama crnog vinila, stvarajuæi neopisivu ljepotu zvuka kojem se ne mogu oteti i kad bih to htio, dok teški metalni tanjir mehanièki kontroliše broj obrtaja okreæuæi ko lingišpir nov, novcat album grupe „Bokery-Momento“, taze“ - fantastièno reizdanje poklon prijatelja iz USA-a nabavljenog nakon skoro punih 35 godina.Za nevjerovat a sjeèam se tog albuma ko juèer kod jednog predivnog momka iz i njegovog bjelog“Duala“. Iako ne znam ni sam sebi mnogo toga objasniti, ne skidam pogled s tog dijela sobe, tražeæi odgovor na pitanje :„.dokada æe to naše zajednièko druženje da traje? Odgovor ne znamo ni ja ni on... Valjda onako spontano opet okreæem novi list ðuboksa, pa slijedeæi i tako redom. Nešto kasnije ponovo ustajem i okreæem drugu stranu ove prekrasne ploèe i sjetih se da je neki dan na ovoj stranici napisan odnosno pomenut život starih zenièkih bajkera ako se to tako kaže. Dakle prièa o našim sugraðanima vlasnicima tih legendarnih dvotoèkaša s mirisom benzina. Iskreno volio bih o tome èitati,slušati , jer sve je to dio nas i našeg života, kao i one poznate gradske trke sedamdesetih uz legendarna imena poput Ðilberta Parlotija i mnogih drugih voženih ulicama našeg grada iI èega više nije bilo, koje ljepote. „I baš tih predivnih godina, a bilo ih je toliko, da smo svi vjerovali da ne mogu nikada nestati , naš je Ekrem imao totalno „recept“ko Sadik Sadikoviæ o teoriji života „kako biti sretan bar Jedan dan“ i onako na brzaka klepi bratove ploèe pod ruku pa što brže na vrh solitera i ferceraj istim prema sopstvenom jatu golubova nebi li se isti digli što više.U taèku....(golubarski žargon za jedva vidljivo) i kad bi postigao taj cilj, slijedila bi zahlada. Od preostalih albuma organizovalo bi se na brzinu ono jaliski takmièenje, ko može iste hititi preko Bosne , na drugu stranu do pruge. Naravno rekordi su padali,jedan za drugim ne biste vjerovati brže od današnjih koje ostvaruje Hussein Bolt. Dakako burazer iz Holandije o ovome nije imao pojma, a veæ za 30-ak dana pristizala bi nova tura. Dabome èovjek je bio sav „ sretan i pun povjerenja“ što u prave bratske ruke šalje svoju brižljivo skupljanu kolekciju godinama. I zaista šta bi tu moglo biti neobièno, ništa... Ma gdje je bolan Holandija Ipak je nešto ostalo od svega. I dan danas dobra prièa, glanc omoti, i svi sretni. Ekro što je digo golubove u taèku i što je sam uspio prebaciti Bosnu, a LP Emerson L.P, hititi èak preko prugei umalo da padne na A stranu. Burazer jer je ubjeðen da je i dalje njegova kolekcija gramofonskih ploèa u sigurnim bratskim rukama, kao i svi mi jer je to dio našeg života. Možda juèer, možda danas, možda sutra... Seno B. Alijagiæ juni 2010.

Miro Amsterdam	Web stranica je definitifno otisla u istoriju,nema diskusija,replika,inicijativa nikakva,zainteresiranost i poduzimljivost losa.Sa vise angazmana ljudi diljem svijeta,nesto se pokrece,osim casnih izuzetaka nema nista.Zbog svega toga,javljajte se,pisite,diskutujte dobro ili lose,ali je vazno da se nesto radi.

Vinko Magdeburg	Najpoznatija njemaèka novinarka, reporterka i voditeljka, bh. korijena je Tatjana Ohm. Svoju novinarsku karijeru je zapoèela na RTL-u kao ratna reporterka izvještavajuæi iz ratne BiH. Proputovala je veæ pola planete.Tatjana Ohm je roðena u Berlinu, ali je odrastala kod bake u zenièkom naselju Brodi. Baka je bila siromašna, i u to vrijeme u kuæi nije bilo struje, ni teène vode, a ni WC-a. Životni uslovi bili su tada potpuno drugaèiji od onih u Berlinu, koje Nijemci više nisu poznavali od II. Svjetskog rata, prisjeæa se Tatjana. ”Uvijek imam osjeæaj da mi to i pomaže, jer sam upoznala jednu vrstu života koji je drugaèiji od ovog ovdje. Mene kao dijete je uvijek fasciniralo kako smo dolje svi bili zajedno. Djeca su non-stop bila vani, a toga danas, pogotovo ovdje u Njemaèkoj, više nema. Ti si kao dijete mogao da uðeš u bilo èiji tuði stan i da kažeš: 'ja sam gladna'. Dobiješ odmah šnitu kruha s puterom i šibaj dalje!” Tatjanin talenat otkriva novinar RTL-a Sa bakinim domom u Zenici, Tatjana je morala da se rastane kada ju je majka upisala u jednu od berlinskih osnovnih škola. Živjela je u Berlinu, ali družila se samo, kako kaže, sa našim ljudima. Bila je aktivan èlan u tadašnjim jugoslovenskim klubovima, igrala folklor, a svaki raspust obavezno provodila kod bake na Brodi. Onog trenutka, kada je u Jugoslaviji poèeo rat, otvorilo se i novo poglavlje u Tatjaninom životu. U Berlin su poèeli da stižu vozovi sa prvim izbjeglicama... doèekuju ih novinarske ekipe... Tatjana pomaže... objašnjava novinarima šta se dešava ... prevodi prièe i izjave izbjeglih... ”Meðu tim ljudima bila je i ekipa RTL-a. Gospodin kojem sam dala intervju, rekao mi je: 'Znaš mala, ja mislim da bi ti trebala da radiš za TV. Javi nam se, ja mislim da si ti veæi talenat.' Ja sam pomislila: 'Bože, šta je ovo, ovaj nije normalan!' Ja to nisam vjerovala, i nisam mu se javila, ali se on meni javio...” Bosansko porijeklo ”odskoèna daska” u novinarskoj karijeri Šest nedjelja kasnije veæ je bila na svom prvom novinarskom zadatku. Sa 22 godine poèela je da izvještava sa ratnih terena: Sarajeva, Travnika, Nove Bile, Ahmiæa. Uz sve porodiène šokove koje rat nosi, smrt bake i patnju porodice i prijatelja, Tatjana je morala da radi i uèi zanat. Poslije rata u domovini, odlazi u Varšavu. Nakon tri godine dopisništva iz Varšave, vraæa se u Berlin, i informativnu redakciju mijenja zabavnom. Vodi razgovore sa medijskim zvijezdama i prati modne revije u Parizu, Milanu, Holivudu. 1999. godine odlazi u Singapur i ponovo izvještava za informativni program iz kriznih podruèja Indonezije, Filipina, Avganistana i Pakistana. Tatjanin posljednji zadatak sa terena ostao joj je duboko zacrtan u sjeæanju. ”Poslali su me u indonezijsku provinciju Banda Aèeh koja je nakon cunamija bila najviše pogoðena katastrofom. Provela sam toliko godina u novinarstvu, bila sam i po ratištima, i dosta toga vidjela i preživjela. Meðutim, to mi je bilo najgore, jer nikada nisam vidjela toliko mrtvih ljudi na jednom mjestu, toliko te žalosti i tuge. Nikada nisam vidjela da priroda na jedan takav naèin može da uništi toliko života.” Posljednjih šest godina, Tatjana svakim radnim danom od 10 do 12 sati zajedno sa kolegom Tomasom Klugom iz Berlina vodi informativnu emisiju ”Jutarnji report” (Morgenreport) za televizijsku kuæu N24. ”Moram da priznam da sam ja na neki naèin, i ta moja karijera, da smo mi ratni profiteri. Ja sam to sve mogla da napravim i uèinim samo zato što sam Bosanka. To je temelj svega!” Sluša sevdalinke, a ”živi” od æevapa Tatjana je ostala vezana za svoju domovinu. Svake godine posjeæuje rodbinu i prijatelje u Zenici i Sarajevu, sluša iskljuèivo hitove Crvene jabuke, Valentina, Merlina, Indeksa. Voli i sevdalinke Safeta Isoviæa i Zaima Imamoviæa koje je nekada slušala sa svojom bakom. A bosansku kuhinju joj ne može da nadmaši niti jedan svjetski restoran. ”U Berlinu ima jedna æevabdžinica i samo zbog nje i preživim. Drugaèije ne bih mogla! Znam napraviti pitu od gotovih jufki, ali mi nešto ne uspijeva... Hajde ponekad se i može pojesti, ali nije nikada kao kod mame, a naravno nikada nije kao kod pokojne bake.” Ovo je najbolji primjer da uspjesnih Zenicana i Zenicanki ima na svakom mjestu,u svako vrijeme.

Darko P. Köln	Uzlozba ploca Sene Alijagica u Rock klubu je izvrsna,samo tako u tom pravcu treba nastaviti i dalje i ne posustajati.Sto vise takvih manifestacija,vise afirmacije za Rock club.Isto tako trebalo bi angazovati Radio,TV i novinske zurnaliste koji bi jos vise,bolje i snaznije dali svoj doprinos u afirmativnom pravcu.

Braco Stanberg	Izlozba Sene Alijagica poslije Rock cluba mogla bi se postaviti i u Sarajevu,recimo u Domu mladih ili negdje na drugom mjestu,kao i u nekim okolnim mjestima.Na taj nacin bi i ostali ljubitelji rock n rolla mogli pogledati i sagledati vrijednost i sveobuhvatnost ove izlozbe.

Kermo Zenica	Svaka ti dala moj Seno... Omoti LP-ija su sastavni dio muzike i kulture nekog nama bivšeg, dražeg vremenskog perioda. Za razliku od CD-ova, koje nemogu ni da pogledam jer nemam šta da vidim, tvoju kolekciju bih mogao listati i gledati danima, jednu po jednu ploèu, pa opet ponovo... Kolekcija LP-ija i singlova Ex-Yu scene 60-tih i 70-tih je za 5+. Neznam kako si sve to mogao da pronaðeš i saèuvaš. Moja kolekcija LP-ija, koja nije bila ni blizu tvoje je nestala u ratu i ako nekad naletiš na LP sa mojim potpisom oduzmi ga jer je steèen na nelegalan naèin. Ono nešto što je ostalo poklonio sam poslije rata kolegi u Kakanj s tim da ih nesmije prodavati i sl. Ja ga zovem neki dan da vidim šta ima sa njima...i šta misliš šta je bilo... Još jednom svaka èast na "IZLOŽBI" i ako ti treba nešto u digitalnoj formi, bujrum... http://rateyourmusic.com/~ZenBa

Boris trenutno Holandija	Puno pozdrava ekipi i vidimo se uskoro CHILLE

Tana Deutschland	Izlozba omota ploca Sene Alijagica je odlicno zamisljena i prezentirana sto se dalo izvuci iz konteksta u slici i uvodnom dijelu Seje Pasica.Tiih inicijativa trebalo bih jos mnogo vise u Rock klubu,da bi klub postao kultno srediste starih i mladih rok generacija,kao i ljubitelja i prijatelja rok muzikeU tom pravcu treba nastaviti i dalje i vise i jace,ne uspavljujuci se na talasima nekih davno proteklih vremena,nego kretati se ka nekim jos boljim i uspjesnijim vremenima,jer ako covjke nije mlad u dusi,trebao bih u srcu to biti.

Rock Club HEY JOE Zenica	Pozdrav Vinku , pa nije baš da se ništa ne dešava, zahvaljuæi Seni Alijagiæu postavili smo Izložbu Omota njegovih ploèa koje smo uvijek slušali.Mi u Zenici uz Rock'n' Roll smo pripadali tom progresivnom vremenu i sigurno se mnogo ovih ploèa nalazi u kolekcijama naših prijatelja iz Zenice koje su putevi odnijeli širom svijeta.Ovom prilikom sve vas pozdravljamo i biæe nam drago da nas posjetite u Rock clubu HEY JOE.-Ekipa Rock Cluba HEY JOE.

Vinko Magdeburg	Pa Mile,li se uopste nesto novo u Rock klubu.ima li novih slika,novosti,novih aktivnosti,jer ocito ovako ne ide,jer sve stoji,a svakim danom u svijetu se nesto dogadja.Vise aktivnosti ne steti ,samo poboljsava kvalitet.

miro vinduska Amsterdam	Evo nove price od Mire iz njegovih zenickih dana: Kad kažemo sportske zanimacije pomislimo na košpice, kikiriki, susam orasnice itd. Ali postoje i one koje smo mi kao djeca upražnjavali jer nismo imali kompjutere i sve te igrice. Imali smo samo kino ali se to plaæalo pa si taj luksuz nismo mogli svakodnevno priuštiti. Nabrojat æu nekoliko da se moja generacija podsjeti i kad nema struje ili je internet u prekidu da mogu svojim unucima pokazati kako smo mi to nekad radili i da djeca naðu užitak u tim za njih novim zanimacijama. Luk i strijela Nakada smo mi išli u staro željezo gdje je bilo preko puta RMK prema Peharama. Tamo su stanovali Stefanoviæi. Tamo bi skupili kuglšpice to jest ðulad od municije koja je bila od bakra a ispunjena olovom da bi metak dobio na težini. Metak bi stavili u vatru da se istopi olovo kako bi mogli nataknuti na strijelu. Vrh bi malo stucali, naoštrili i jadna ti majka maèkama i pticama. Ponekad smo i ratovali izmeðu sebe pa je bilo i ozbiljnije povrijeðenih. Klisa i pale Od drveta circa 15 cm zašiljimo sa obe strane i uzmemo još jedno dužine 70-tak cm najèešæe držak od metle. Zatim iskopamo rupu, stavimo manje drvo poprijeko i sa veæim drvetom bacimo što dalje može. Sa druge strane hvataju njih nekoliko i ko uhvati on baca. Baca prema rupi gdje ovaj doèekuje sa palom da odbije. Koliko daleko odbije toliko pala broji. Ako je promašio onda ovaj sa palom pimpla klis i to se još broji. U što sam se zapetljao, sram me bilo, zaboravio pravila, a nije to tako daleko bilo otprilike prije 50 godina. Zabrin’o sam se za svoje pamæenje. Ali neko æe veæ dopuniti. Piljaka i Mice Kad su se poèeli naseljavati iz Hercegovine donijeli su sem hrkljuša i još neke igre -pPiljaka i mice. Mice ne znam kako se igra ali prilažem sliku pa studirajte, mada se neko može naæi da objasni. Piljaka se može svugdje raspucati gdje ima kamenèiæa. Jednostavno baciš kamenèiæ u zrak i brzo sa zemlje dohvatiš jedan ali da i onaj uhvatiš što si bacio. I tako to dok ti ne ispadne. Tada nastupa drugi. Ko više uhvati pobijedio je. Ture Jazije Uzmeš novèiæ i sa palcem ga baciš u vis da se vrti, u meðuvremenu kažes tura ili jazija odnosno glava pismo. Pa kad padne na zemlju ako si pogodio nosiš, a nosiš dotle dok ne promašiš ili ti protivnik razbije nos. Pola cijelo Može sa slièicama ili sa novcem. Slièice kao i novac imaju dvije strane. Jedan drži na prstu napola a drugi udari i prije nego što udari bira šta æe pola ili cijelo. Cijelo je kad su obe strane iste a pola kad je jedna ovako a druga onako. Ko je pogodio nosi, ali prvo moraju pasti na zemlju. Zidure Uzeli bi najèešæe petobanku aluminijsku ili drugi novèiæ. Odredili bi najèešæe na štoku od vrata kina Metalurg mjesto gdje æemo udarati. Možeš svakako udarati od štok ili neko drugo mjesto, preko glave lijevo desno zavisi gdje se nalazi novèiæ koji je neko prvi poslao na zemlju. Trudili bi se da padne blizu i ako bi mogli dobaviti pedljem nosimo. Ako bi novèiæ pao na onaj drugi (to se zvalo cike) nosiš duplo. Unaprijed se dogovoriš u koliko love igraš. Kad naletiš na “jetima” moglo se solidno zaraditi. Opušeš ga da mu se manta cijeli mjesec. Topova Glinu bi zamijesili sa vodom pa onda napravili k’o malu posudu istanjenu na dancetu pa onda iz sve snage udarimo od zemlju, prethodno okrenuto na dole. U sredini se razvali rupa i opali ko top. Takmièili smo se èija æe bolje puæi. Pošto svi neèujemo isto najèešæe izbije svaða. Karabituša Uzeli bi karabita od autogenih zavarivaèa tamo kod savremene ishrane pa bi pravili karabituše. Iskopamo malu rupu u zemlji, stavimo malo karabita (karbida) i polijemo vodom. Prethodno konzervu od gulaša probušimo ekserom, stavimo preko, držimo prst na rupi i kad se formira gas brzo skinemo prst i zapalimo sa veæ pripremljenom šibicom. Konzerva zna odletiti i desetak metara u zrak. Ali ako nisi jednako sa svih strana zalijepio konzervu zemljom dobio si i u glavu. Ne èesto smo išli na Bosnu, napunimo flašu karabitom, naspemo vode, dobro zaèepimo i bacimo u vodu. Nakon nekog vremena flaša eksplodira a ribe što od gasa što detonacije ošamuæene isplivaju na površinu. Pokupimo ih u vreæu i bježi kuæi. Ako te uhvate riboèuvari najebo si da prostiš, od njih i od æaæe. Znam neko æe reæi “Pa i mi smo ruène bombe bacali”, ali se to ne pika. Toliko. Slijedi nastavak.

Darko P. Köln	je definitivno otisla u istoriju jer nakon polemicnih clanaka nema komentara.Npr. kod Vucka na stranici ima koliko hoces komentara,pa je stoga i konstatacija da treba sto vise inovacija ubacivati da ljudi mogu da se javljaju i komentarisu pozitivno ili negativno-svejedno,ali se trebaju oglasavati.

Nerino Catelani Italia	Evo da se i ja javim sa textom koji sam procitao i podsjetio me na stravican dogadjaj od 35 i vise godina.Ako sada na ovu temu ne bude komentara onda je ova stranica definitivno otisla u istoriju. Prije nekoliko dana je neko spomenuo zloèin koji se odigrao sedamdesetih godina prošlog vijeka, ubistvo malenog djeèaka Brune Èaliæa. Vjerujem da svi vi imate neko sjeæanje iz djetinjstva koje uvijek budi nelagodu u vama. Ja i dan danas osjetim ružne trnce kada proðem pored starog i napuštenog groblja iznad škole u Travnièkoj. Na tom mjestu je ubijen maleni Bruno. Otac pokojnog Brune je radio kao šofer i nesretnim sluèajem mu se otkinula prikolica kamiona koja je usmrtila djeèaka u Crnoj Gori. Sud je donio oslobaðajuæu presudu ali nevjenèana supruga oca nastradalog djeèaka, Višnja Pavloviæ, nije. Iz samo njoj znanih razloga je za veliku svotu novca unajmila ubojicu Dragomira Bajèetu i zaputila se u Zenicu da na svoj monstruozni naèin pokuša da „kroji pravdu“. Unajmila je sobu u blizini porodiène kuæe Èaliæevih i u par navrata je dolazila da se upozna sa obitelji malenog Brune. Pomno je pratila sve kretnje malenog, èak i njegov raspored u školi. Tog kobnog dana je saèekala Brunu na obližnjim stepenicama, netom iznad škole „Sestre Ditrih“ i zamolila ga da joj pokaže put prema nekom groblju. Maleni, kao i sva lijepo vaspitana djeca tog vremena, je bez razmišljanja krenuo da pokaže toj monstruoznoj seljanki put ka groblju. Tamo su ona i Dragomir Bajèeta sa devet uboda kuhinjskim nožem ubila djeèaèiæa koji je tada imao, ako me sjeæanje dobro služi, desetak godina. Uplašena majka, Anka Èaliæ, je u panici krenula da traži Brunu jer je kasnio više od pola sata iz škole, što nije nikada bio sluèaj. Èak je i prošla pored sinovljevih ubojica i ne sluteæi kakav su zloèin njih dvoje napravili. Višnja i Bajèeta su se dali u bijeg ali je tadašnja policija blokirala grad i uhvatili su ih u vozu negdje oko Vranduka. Odvezeni su u Sarajevo u centralni zatvor, gdje su bili do izvršenja smrtne kazne. Strijeljani su negdje u šumama oko Trebeviæa na nekom neoznaèenom mjestu tako da se i dan danas ne zna za njihov grob. Porodièna grobnica u kojoj su sahranjeni moji roditelji je jako blizu groba Brune Èaliæa i uvijek osjetim posebnu tugu kada moram proæi pored njegovog posljednjeg prebivališta. Teta Anka, njegova mama, je godinama radila u trafici u Travnièkoj ulici. Kod nje sam svakodnevno kupovao novine i cigarete ali sam uvijek osjeæao tugu gledajuæi u tu tihu ženu koja nikada nije skinula crninu. Prije nekih pet, šest godina je umro i Brunin otac tako da je teta Anka ostala sama sa svojom tugom u porodiènoj kuæi na Zmajevaèkoj cesti.

music Giforn	Ova stranica je odlicna i ne bi trebala da se ugasi,ako nista zbog raje i rejtinga onih koji su se do sada javljali,jer sve ostale slicne stranice nisu ni izdaleka tako kvalitetne kao ova Rock cluba,plus polemika je veoma losa.

Vinko Magdeburg	Miro Vinduska nekadasnji RTV mehanicar iz EI Nisa filijala Zenica moze jos puno tekstova da napise o svojim sjecanjima na nekadasnji zivot u Zenici i to upravo na ovim stranicama HeyJoe Cluba.Ovdje je njegaova zivotna generacija koja bi trebala vise da ga interesuje od ostalih jer uostalom o toj generaciji i pise i polemise.Isto tako trebali bi sa svojim pisanjem da se na stranici pojave i drugi Vinduska-Robi,zatim Lola Rajic,Dado Pancic a i ostali koji imaju nesto patetno da kazu,napisu,komentarisu jer je ova stranica zaista bez premca.Pisite,javljajte se,komentarisite,vodite dijaloge itd,itd...

Braco Starnberg	Bilo bi dobro da osim recimo MiKao i svugdje i u Zenici su oduvijek postojali ljubitelji dvotoèkaša. Bilo je svih vrsta motora: Zundapp, BMW, Prinz maxi, Danubija Puch 125 i 175 ccm koji je imala policija i moj je najomiljeniji model. Kasnije su došle Vespe, Lambreta (Ratko), pjadjo (Meho, Kratina, Izet i dr.) Vespa Prima (Vlado, Zlatko, Hamdo). Milina je bilo pogledati kad je lijepo vrijeme a napravi se kolona prema Janjiæima ili kad ispraæaju štafetu. Kasnije su se pojavili takozvani rokeri sa podignutim guvernalama, mahom tip Java (Sema, Eno-Tatar, Miro, Adnan i dr.) Danas neæu o Taški legendi jer veoma malo znam o njemu. Napomenut æu dva lika koji su na mene ostavili dojam. Imamoviæ zvani Džo bio je golman kod zenièkog Želje. Ja se sjeèam da je Džo cijele godine do duboko u starost vozio motor Jawu. Ja mislim da je najduži sa stazom u cijeloj Zenici. Da li je jos živ, a ako je, sigurno još vozi motor. Tih i neprimjetan ali svakodnevno viðen na motoru. Ovaj æu tekst posvetiti jednom neobiènom djeèaku. Dok sam jedno vrijeme provodio sa Pišæanima kod Šestiæa radnje, svakodnevno nas je obilazio jedan mali ‘cigo’. Ja uvijek upotrebljavam radije rijeè ‘cigan’ nego Rom, jer mi djeluje tako egzotièno i podsjeæa me na divnu muziku, vruæe i vatrene ciganke. Bio je bistar djeèak i uvijek pun pitanja. Mi smo sa njim izvodili šale, nagovarali ga da za nas prenosi poruke curama koje bi se šetale. Lijep djeèak, vrlo brzo je stekao simpatije ne samo kod nas nego i svih šetaèa po onom nama poznatom korzou.Te godine smo skupili lovu i kupili mu odijelo za Bajram.Trebali ste ga vidjeti kako se po korzu šepuri. Jedne prilike povezem ga sa servisnim fiæom kuæi u Graèanicu na Jezera.Toliko je bio oduševljen da nisam stigao da mu odgovorim na sva njegova pitanja. Veliko interesovanje za motore i auta je imao. Provukao sam mu malo kroz uši da treba da ide u školu i da æu ga kasnije ubaciti na zanat kad toliko voli tu vrstu tehnike. Ma kakva škola, to nije u njihovoj krvi. Sakib, kako se zvao, je poèeo vrlo rano da èaèka oko motora. Bio je samouk i išlo mu je od ruke. Èak sam bio kod njega u Graèanici da kupim polovnu lamelu za T-12. Nakon izvjesnog vremena vozim se u autobusu bulevarom kad neko vozi motor na dva toèka pored autobusa, èak mi je mahnuo jednom rukom. Kasnije sam išao stalno da gledam njegove egzibicije na Kamberoviæa polju. Bio je pravi virtouz. Èak je išao i na kros takmèenja sve dok mu jednom u Osijeku nisu oduzeli zasluženo prvo mjesto zbog navodno nepoštivanja nekih pravila. Bio je toliko razoèaran da je prestao sa trkama. Talenat koji bi neko na zapadu mogao dobro unovèiti. Jednog dana proèitam u Našoj riijeèi da mu je žena i djete izgorilo u požaru kao i cijela kuæa. Veliki šok za malog velikog èovjeka. Jedno vrijeme su mu sve laðe potonule a najviše mu je bilo krivo što su oko njega kružile prièe da ih je on zapalio. Život teèe dalje a jedan mali talenat koji ne zna dobro èitati i pisati je uspio da stane na noge. Malo po malo, pa je uzeo nekog starog pezejca i prevlaèio robu na pijacu, malo taksirao itd. Šta se sa njim dalje dogaðalo ne znam ali mi je njegov lik, lik jednog maštovitog djeèaka duboku ostao u sjeæanju. re Vinduske,jos poneko napise tekstove na ovoj veoma lijepoj stranici da se ona ne bi ugasila.

Haris Sarajevo	Pozdrav prijateljima u Rock Clubu HEY JOE.Uskoro se vidimo u Zenici.

vinko Magdeburg	Mile se izgleda poslije Nove godine skroz uspavao,pa na web stranicu vise ne postavlja ni jednu sliku posjetitelja Rock cluba.Trebalo bi ga ovo proljece malo vise razbuditi i udahnuti mu jos vise umjetnickog nadahnuca.Na taj nacin i nama svima razasutim diljem svijeta,moze predstaviti trenutacnu atmosferu u Rock clubu.Mile kreni u akciju,krajnje je vrijeme.

«« Poèetak « Prethodna 1 2 3 4 5 6 7 Sljedeæa » Kraj »»

Jukebox
Get the Flash Player to see this player.